Graditeljska baština podvelebitskog priobalja proizlazi iz geometrije suhozida, bila ona vezana uz agrar, potrebe stočarstva ili gradnju kuća u jednom materijalu. Jedini građevinski materijal na tom području bio je kamen. Kamen i niska makija dominante su krajobraza ovog burovnog područja. Vječnu komparaciju sivih tonaliteta Velebita i otoka Paga podcrtavaju plave nijanse mora i neba, ovisno o godišnjem dobu. Izgradnjom Jadranske magistrale krajem pedesetih godina prošlog stoljeća, ovaj stoljećima nenapućeni kraj postaje u nekom blažem obliku baštinik masovnog turizma, prvenstveno izgradnjom kuća za odmor, čije su arhitektura i utilitarna trivijalnost eho socijalističkih vremena. Vremena se mijenjaju. Mijenja se odnos prema odmoru, komunikaciji, infrastrukturi i mjestu. 

Kompleks kuća u Lukovu Šugarju propituje značenje mjesta, značenje vernakularne arhitekture – nekima skromne, ali važne – te reinterpretaciju tradicionalnog jezika suvremenim vokabularom. Trapezoidni tlocrt ovih triju kuća proizašao je iz prostorne orijentacije i prilagodbe postojećem terenu. Stranica trapeza orijentirana prema moru perforirana je otvorima veličinom gradiranih od suterena prema prizemlju i katu. Sjeverno, duže pročelje je anonimno, tek s naznakom ulaznih vrata, te podsjeća na bedem. Vertikalna podjela na suteren, prizemlje i kat proizašla je iz prostorne dinamike zahvata na terenu, a suterenski prostor, u kojem su smještene kuhinja i konoba, maksimalno je otvoren prema obzidanom dvorištu s bazenom i pruža ugodu mediteranskog hedonizma. Prostor boravka u prizemlju, koji uokviruje vizure otoka Paga, u kućama za odmor radije bih nazvao prostorom za popodnevnu fjaku; naše potrebe na odmoru razvijaju posve drukčiju dinamiku korištenja prostora od one u obiteljskim kućama ili stambenim zgradama u urbanom tkivu.